Lebane: Svi treba da znamo

11. Kako da roditelji imaju vremena za svoju decu i kad ga nemaju?

Vrlo često se srećemo sa činjenicom da su roditelji zaista rastrzani između posla, napredovanja, usavršavanja i opstanka na radnom mestu sa jedne strane a sa druge imaju veoma važnu ulogu, roditeljstvo i sve ono sto ta uloga nosi.  Često čujemo i komentare roditelja da su škole dužne da vode brigu o deci i da se zato zovu vaspitno-obrazovne ustanove. To jeste tačno samo u smislu pružanja opšteg vaspitanja ali su jednobrazne i nisu prilagođene svakom pojedinačno….što je nemoguće!!! Dakle, roditelji su prvi i jedini vaspitači svom detetu!!! Svi ostali su pomagači u toj ulozi. U celom porodičnom ciklusu, od porodice sa malim detetom pa nadalje do njihovog odlaska iz kuće da bi studirali ili formirali svoju porodicu…..roditelji treba da budu adekvatno prisutni u životu deteta. Ne treba da igraju ulogu policajca, niti da kažnjavaju već da naprave atmosferu gde dete treba da se oseća bezbedno, da može da očekuje podršku od roditelja i onda kada je zgrešilo…. To se postiže samo ako roditelji provode kvalitetno vreme sa decom….Ne meri se kvantitet, zato što često čujemo od roditelja “ ali ja sam po ceo dan kući, sa detetom …..” što naravno da ima razlike, biti pored deteta ili biti sa detetom!!!!!

Naravno, i ovo se uči, i zato škola roditeljstva treba da postoji i da na neki način i bude obaveza svih mladih da je pohađaju….. ( Naravno, sigurna sam da mnogi to i ne znaju da u okviru Doma zravlja postoji škola za trudnice i buduće roditelje…).

Kako IKT menjaju ponašanje, vrednosti i detinjstvo deci?

Svaka novina u našim životima ima i dobre i loše strane. Setimo se samo televizije davnih godina koja je nazvana i “prozor u svet” i zaista su ljudi gledali predele koje nikada ne bi videli, upoznali kako drugi ljudi žive, dobijali informacije koje do tada nisu mogli i slikom da vide a ne samo da čitaju….i još puno toga…..a tek telefon…koji nam je omogućio da se čujemo sa nama dragim ljudima a da ne moramo da pišemo pisma i čekamo na odgovor ili odemo do kuće gde živi neko koga treba da nešto pitamo….I sve je to nama skratilo vreme, ubrzalo razmenu informacija…. IPAK….šta smo izgubili?? Druženje sa ljudima, viđenje i uživo razgovor … I dok odrasli razgovaraju njihova deca se međusobno druže, igraju i razgovaraju….

Šta nam donosi internet i društvene mreže? Brzinu razmena informacija, u najkraćem roku veliki broj ljudi dobija obaveštenja koja su im potrebna, informiše nas o svemu što nam je potrebno za posao kojim se bavimo, uvek je dostupno….samo od nas zavisi….

Kako to utiče na odrastanje dece? Deca se od rođenja zabavljaju gledanjem bebi programa na televiziji, još ne znaju da govore ali znaju da na očevom pametnom telefonu pronađu igrice ili kratke animacije koje im privlače pažnju, kada malo odrastu umeju bolje da se služe mišem na računaru nego što umeju da drže olovku i crtaju, znaju da na engleskom izbroje do deset ali ne znaju da kažu koliko imaju prsta na jednoj ruci, znaju dane u nedelji na nekom stranom jeziku ali na pitanje koji je danas dan ili koji će biti sutra, to ne znaju…..Jednom rečju, imaju znanje koje nije primenljivo a to im ne služi ničemu.

Malo odrasliji igraju igrice na računaru, sami ili sa neponatim saigračem koji može biti i sa drugog kontinenta ali ne poznaju druga iz komšiluka i ne znaju da li ide u istu školu sa njim..

Socijalizacija je na vrlo niskom nivou, ne umeju da se ponašaju niti da pronađu institucije u gradu u kojem su rođeni ( npr. SUP, pošta, gradske uprave, pozorište, muzej, dom kulture, biblioteka….).  Međusobno vrlo često komuniciraju preko društvenih mreža ali se retko viđaju i igraju neke , već zaboravljene, društvene igre. Detinjstvo dobija jednu drugu dimenziju i razlikuje se od poimanja detinjstva starije generacije. Dokle to može da ide? Mnogi stručnjaci na raznim savetovanjima pokušavaju da nađu rešenja.